ДруштвоКултураРазговори

ART DIJALOG: ZAGORKA ZEČEVIĆ – PREVODIM ONO ŠTO DOTAKNE MOJU DUŠU

Zagorka Zečević, naša sugrađanka, profesorka ruskog jezika i prevodilac. Prevodila je prvo stručnu a potom i literaturu koju je birala prema širokom spektru svojih afiniteta a koji je najlakše  objasniti naslovima djela koja je prevela: „Svijet bez Rusije“ s podnaslovom „Čemu vodi politička kratkovidost“ autora Jevgenija Primakova, zatim „Ja, Maja Plisecka“ , „13 godina kasnije“ i „Čitam život svoj“  najveće balerine 20. vijeka Maje Plisecke. Prevela je roman Hodžanepesa Meljajeva „Sto hiljada poljubaca“ nastao  u vrijeme silaska Sovjetskog Saveza sa svjetske političke scene, ali i biografiju Edit Pjaf i knjigu  Marine Vladi „Vladimir ili prekinuti let“ o Vladimiru Visockom, jednom od najvećih ruskih kantautora …

Do sada jedanaest prevoda, i opravdano pitanje kada biste krenuli iz početka da li bi ovo opet bio vaš izbor?

Ponovo bih prošla isti put, kaže uvjereno Zagorka Zečević .

– Prva knjiga koju sam prevela i objavila krajem 80-ih godina bila je knjiga „Vrući pepeo“ , koja predstavlja hroniku trke u ovladavanju atomskim oružjem. Autor je Vsevolod Ovčinjikov, publicista i novinar koji je imao pristup arhivima u Tokiju, Parizu, Moskvi. Napravio je  priču koja je prijemčiva kao beletrističko štivo o atomskoj bombi koja je bačena na Hirošimu i Nagasaki. Taj prevod je bio na granici stručnog i beletrističkog. Jako zanimljiva je bila i  knjiga koja je istorijska monografija „Srbija sredinom 19. vijeka“,  čji je autor Konstantnin Nikiforov, doktor ruskih istorijskih nauka, direktor Slavističkog instituta Ruske akademije nauka. Knjiga je  tamo bila i promovisana na šta sam jako ponosna. Poslije su uslijedile knjige posvećene velikim umjetnicima.

Čini se da Maja Plisecka  za vas ima posebno važno mjesto?

– Ta lijepa priča je počela još 2000. godine kada sam poželjela da prevedem prvu knjigu Maje Plesecke „Ja, Maja Plesecka“ potom i  „13 godina kasnije“.  Knjiga  „Čitam život svoj“  objedinjuje prethodne dvije. Ima nekih dodatnih tekstova koje je Maja Plesecka napisala, i ona predstavlja jednu prelijepu autoepopeju  balerine koja je najveća balerina 20. vijeka,ikona ruskog klasičnog baleta i ponos ruske kulture.

Kažu da odlaskom Maje Plesecke, odlazi i klasični balet.

– Maja Plesecka je bila najizrazitija predstavnica te klasične ruske baletske škole koja je izuzetno poštovala pravila. Međutim, ona se izdvojila  time što je osim klasičnog baleta bila otvorena za nešto novo, za novi scenski pokret, moderni pokret u baletu. Znamo da je radni vijek svih baletskih umjetnika  kratak, jer je balet jedna od najtežih profesija.Ona je ostala na sceni zadivljujuće dugo, skoro 60 godina. Ona je sama pravila koreografije, sarađivala je sa najvećim koreografima svijeta. U tome joj je pomogao njen suprug Rodion Ščedrin koji je kompozitor i koji svojoj muzi nije poklanjao brilijante, nego je za nju pisao balete. Oboje su voljeli rusku književnost, i iz tog spoja književnosti, pokreta i muzike izrodili su se predivni baleti koji se i danas igraju širom svijeta. Cijeloj planeti je poznat stil  Plesecke  koji je  postao  osnova za sve baletske umjetnike.

Koliko je Maja trajala i bila životno vezana za balet, ilustruje podatak da je  neosredno pred 90. rođendan planirala nastup, ali se on, na žalost nije desio. Jedan drugačiji program posvećen Maji jeste.

– Maja je otišla 2. maja 2015. godine, ja bih rekla da je tog dana baletski olimp opustio. Bila je u Moskvi nekoliko dana prije 1. maja i sa direktorom Boljšog teatra Vladimirom Urinom dogovarala se o scenariju za proslavu njenog velikog jubileja koji je trebao da se održi 20. novembra u Boljšom teatru, po njenom scenariju. Ona je rukom na dva lista ispisala koga bi sve od baletskih umjetnika željela da vidi tog dana na sceni. Život je drugačije htio, umjesto velikog slavlja gdje bi i sama Maja nastupila ,održano je četvoročasovno gala veče sjećanja na Maju Plesecku. Zaista su nastupile najveće zvijezde Boljšog teatra, Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga. Ona je uvijek na svojim jubilejim voljela da vidi i brejk densere. Govorila je da ih sa pažnjom treba gledati jer će možda za 150 godina  neki od baleta upravo tako izgledati. Na njenim gala koncertima su se mogli vidjeti kineski monasi iz Manastira Šaolin i nevjerovatni španski flamenko igrači koje je izuzetno voljela.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/03/zz4.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”] [/image_with_text]

Čudni su putevi jednog prevodioca, jedne knjige i riječi, i čudne susrete nam  to donosi, tako ste vi imali priliku da se upoznate sa Majom, prisustvujete nekim događajima koji su u njenom životu bili veoma važni.

-Imala sam veliku privilegiju i ogromno zadovoljstvo da sam 15 godina komunicirala sa njom na jedan prelijep način. Kontakt je često bio putem telefona, ali smose i susretale, provele smo neko vrijeme zajedno. Imala sam privilegiju da me je pozivala na svoje koncerte. Ja sam bila njen lični gost na njenom 80. i 85. rođendanu, vidjela sam je kada je izvodila numeru koju je za nju napravio najveći svjetski koreograf Moris Bežar . To je numera „Ave Maja“. Ona je igrala, ali je akcenat bio stavljen na pokrete njenih ruku.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/03/zz-2.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

[/image_with_text]

Kako su se upoznali Maja i Ščederin koji su  punih 57 godina zajedno živjeli sadržajan život kao  izuzetni umjetnici i intelektualci.

 -Upoznali su se u zanimljivim okolnostima. To se događalo na fonu užasne represije koju je trpjela cijela porodica Plisecki, zbog toga što je Staljin strijeljao oca Maje Plisecke i ona je nosila žig ćerke narodnog neprijatelja. Jedino što je dobro, nisu joj branili da igra. Ono što je nju posebno boljelo je da su njeni prijatelji i poznanici pretrpjeli takođe strah od kontakata sa njom, pa se ona našla na brisanom prostoru i patila je zbog toga. Ščedrin joj je bio jedina prava podrška. Upoznali su se kod Ljilje Brik, koja je bila muza ruske avangarde  i najveća ljubav pjesnika Vladimira Majakovskog.  Ona je snimala glasove svojih gostiju i tako je snimila partiju „Pepeljuge“ koju je  pjevala Maja Plesecka, to je čuo Rodion Ščedrin i njemu kaoizuzetnom kompozitoru i pijanisti nije moglo promaći da se radi o izuzetno talentovanoj osobi,  o nekome ko posjeduje apsolutni sluh. Upoznali su se kod Ljilje Brik, a sledeći susret je bio na jednoj od Majinih proba. Ona u svojoj knjizi kaže da je na toj probi bila u crnom pripijenom trikou, a sve dalje što se dogodilo je zasluga starog lisca Frojda.

Maja i Ščedrin bili su i na privatnom i na umjetničkom planu jedna cjelina. Oboje su ponos ruske kulture. Oboje su voljeli rusku klasičnu književnost. Tako su nastali baleti koje je Ščedrin pisao za Maju,  Ana Karenjina po Tolstoju, Dama sa psetancetom i Galeb po Čehovu, tako su nastala njegova djela kao što su opere Mrtve duše po Gogolju, Začarani putnik po Ljeskovu…

Imate li sada kontakt sa gospodinom Ščedrinom?

Naravno. Ja sam bila na koncertu Veče sjećanja na Maju Plesecku u Boljšoj teatru. Tog dana sam bila i na ceremoniji otvaranja skvera u centru Moskve, koji nosi njeno ime. Tada sam  uručila Ščedrinu ovu knjigu. On je bio dirnut svim što sam uradila, kako bi naši čitaoci imali u rukama njene tri i njegovu knjigu „Autobiografski zapisi“.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/03/zz5-1.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

[/image_with_text]

Da li ste razmišljali da zapišete i svoje utiske iz susreta sa Majom?

Često su mi to prijatelji sugerisali. Ja sam bila možda nedovoljno odlučna. Ne mogu vam ništa više sada reći na tu temu.

Donijeli ste našoj čitalačkoj publici i priču o Vladimiru Visockom i Marini Vladi.

-Riječ je o knjizi „Vladimir ili prekinuti let“. Ja sam tu knjigu prevodila sa ruskog, ali je ona izvorno napisana na francuskom, autorka je Marina Vladi, francuska glumica, Ruskinja porijeklom, a Vladimir Visocki je veliki kantautor, najveći ruski bard koji je umro osamdesete godine. Njihova ljubav je trajala 12 godina koliko su bili i u braku. Završilo se tragično. Njena knjiga potresno priča o njihovom odnosu i ljubavi. Za mene je to bilo dovoljno inspirativno.

Preveli ste knjigu i o velikoj šansonjerki Edit Pjaf?

-To je knjiga koju je pisala njena sestra. Edit Pjaf je imala izuzetno težak život. Tu potresnu priču sam takođe na svoj način predstavila čitaocima, a  knjiga je bila promovisana 2007. godine.

Ne bismo smjeli preskočiti ni roman „Sto hiljada poljubaca“

– Roman Hodžanepesa Meljajeva  je opora priča o životu žena u sovjetskim logorima, o trulosti režima, o njegovoj korumpiranosti, o povezanosti kriminalaca sa uticajnim državnim institucijama, rađanju narko-mafije i novih bogataša. Prateći sudbinu malih, običnih ljudi, otkrivamo nakaznost jednog, već ozbiljno poljuljanog sistema koji se održavao primjenom sile i čije je najmoćnije oružje predstavljao strah. Daleko od očiju javnosti, u tišini tajge, odvijao se potpuno drugačiji život onih, koji su se sukobili sa zakonom. U ženskom logoru „Alanap“, u kome je bilo oko 4000 žena, bodljikavom žicom i roturom bile su izbrisane razlike između sitnih kradljivica i političkih zatvorenica…Jedan šifrovani telegram, čiji sadržaj zbog obješenjaštva seoske telefonistkinje prijeti da izmijeni nečiji život, autoru je poslužio kao naslov ovog romana, čiji moto je:

Blažen je onaj ko je milosrdan prema braći

Ko čistu istinu traži i u pustinji.

Odjeća krivde ne pristaje čovjeku,

I šale radi – ne govori gluposti!

Iskorak u ovom nizu umjetnika  je knjiga  Svijet bez Rusije?  Ili Čemu vodi politička kratkovidost autora Jevgenija Primakova.

 – Ova knjiga predstavlja analizu novog svjetskog poretka i odnosa Rusije i SAD nakon okončanja hladnog rata. Govori o tome, kako Moskva vidi američku spoljnopolitičku strategiju i kako nastaje objektivna realnost – multipolarnost današnjeg svijeta i  formiranje niza svjetskih centara. Međuzavisnost tih centara pojačava se zbog potrbe uvlačenja svih svjetskih polova u otpor prema novim opasnostima i izazovima, u prvom redu prema širenju nuklearnog oružja, međunarodnog terorizma, regionalnih konflikata.

Kako birate šta ćete prevoditi?

– Po sopstvenom senzibilitetu. Ako mene takne u dušu, zamislim kako bi izgledalo kada bih ja to prnijela nekom od  čitalaca. Za mene je najveće zadovoljstvo dok traje proces prevođenja dok ne dođe do tehničkih stvari koje se tiču objavljivanja.

Paidea, značajna izdavačka kuća je jako zainteresovana za ono što prevodite.

-Paidea je ugledna izdavačka kuća. Više su vođeni izborom kvalitetnih knjiga i onim što pretstavlja ljepotu, onim što je i mene  rukovodilo.

Koji je raspon onoga što ste do sada prevodili, jer nisu tu samo ove  knjige koje smo pomenuli?

Kada biste sa našeg jezike prevodili nešto na ruski, šta biste preveli?

-Svaki prevod je samo jedna od brojnih mogućih varijanti, a prevela bih možda nešto od Ive Andrića.  To su teške odluke. Nije važno samo odabrati i prevesti nešto. Važno je i imati dobru saradnju sa izdavačima jer prevodioci u tom smislu bivaju prepušteni sami sebi. Taj put je jako trnovit i nije svejedno za šta se odlučite.

Jednom je neko rekao da je posao prevodioca, usamljenički i monaški posao.

– Sa monaškim poslom je to povezao naš sugrađanin Minja Bojanić govoreći o prevodu Visockog. Prevodilac mora biti sam sa sobom i sa knjigom.  Ne znam da li bi bilo neskromno reći da je to suočavanje sa autorom nasamo i koautorski posao. Svaki prevodilac na neki način ostavlja svoj pečat prevodeći djelo, jer ga približava čitaocu na način na koji on odabere.Veliku odgovornost nosi taj posao i prema autoru jer kao prevodilac nemam pravo nešto da iskrivim i drugačije interpretiram. Kolika je odgovornost prema autoru, tolika je i prema čitaocu. Nemam pravo da ih obmanem. Stvar je mog kapaciteta kako ću odabrati taj put.

U susret promociji knjige “Čitam život svoj” sutra, 11. marta u Dvorani Park, Zagorka Zečević kaže da će ta promocija biti prilika da publika vidi i odlomke iz baleta Maje Plisecke, ali i da čuje više  o njenom svjedočenju vremena koje je poznato kao vrijeme Staljinovog totalitarnog režima,  o susretima sa umjetnicima i državnicima, i otkrije  jednu ličnost koja je lucidna, duhovita, koja se nikada nije libila da iznosi svoje stavove i kada su bili drugačiji od opšteprihvaćenih.

Autor teksta: Vitka Vujnović

Tags

Повезане Вијести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Back to top button
Close