Култура

PROMOCIJA KNJIGE „ČITAM ŽIVOT SVOJ“ MAJE PLISECKE U PREVODU ZAGORKE ZEČEVIĆ

„Dobri ljudi su uvek izuzetak, dobri su dar Neba.“  Maja Plisecka

„Postoje balerine tišine i balerine-pahulje koje se tope, a Maja Plisecka je neka paklena iskra. Kada se ona gasi, pola planete spali, čak je i njena tišina gromoglasna, napetost između bljeska munje i udara groma.“ Na ove riječi velikog, ruskog pjesnika Andreja Voznesenskog, koji je u Maji Pliseckoj nalazio ogromnu inspiraciju, podsjetila je publiku, sinoć u Dvorani „Park“, Zagorka Zečević, naša sugrađanka, govoreći o autobiografiji Plisecke „Čitam život svoj“ koju je prevela sa ruskog, a objavila je beogradska izdavačka kuća „Paidea“.

Zečević je podsjetila da je i sama imala privilegiju da njen  život, unazad 15 godina, u velikoj mjeri obilježi poznanstvo sa velikom balerinom i njenim suprugom Rodionom Ščedrinom. Priča je počela još 2000. godine kada je Zečević poželjela da prevede knjigu “Ja, Maja Plisecka” potom i „13 godina kasnije“.  Knjiga  „Čitam život svoj“  objedinjuje prethodne dvije i svojevrsna je  autoepopeja ikone ruskog klasičnog baleta i ponosa ruske kulture.

-Na žalost politika je Maju Plisecku obilježila u istoj mjeri koliko i profesija kojoj je ona posvetila cijeli život, zbog toga što je pripadala porodici koja je represirana od strane Staljinovog režima. Iz tog perioda Maja je nosila žig kćerke narodnog neprijatelja a jedino što je bilo dobro jeste da joj vlasti nisu branile da igra,  ali jesu da putuje van zemlje. Osjećala  se neslobodnom, prestravljenom, uplašenom. Napustili su je i njeni prijatelji i poznanici. Taj pritisak je za nju bio neizdrživ, ali je to nije sputalo, rekla  je Zečević.

Taj pritisak je nešto oslabio dolaskom Hruščova a onda i  Gorbačova na vlast. U njegovo vrijeme  porodica je dobila uvid u arhivska dokumenta i ispostavilo se da je prijava protiv Mihaila Pliseckog, majinog oca, bila lažna. Strijeljan je  nevin. To saznanje nije pomoglo Maji. Sve  što se izdešavalo ostavilo je duboki trag na njenoj duši.Patila je mnogo i usvojila životnu filozofiju po kojoj se ljudi  ne dijele na rase, klase i državne sisteme, nego se dijele na dobre i loše i na veoma dobre i veoma loše –ispričala je Zečević.

Naglasivši da je  Plisecka odigrala sve glavne uloge klasičnog baletskog repertoara, zahvaljujući Ščedrinu i baletima koje je pisao  za nju, na sceni je provela 60 godina, igrala je “Labudovo jezero” 800 puta, “Umirućeg labuda” preko hiljadu, a “Karmen svitu” 150 puta na sceni Boljšog teatra i nekoliko stotina puta širom svijeta, zaokružila je kazivanje pomenuvši želju Maje Pliscke da  bude kremirana i da njen prah zajedno sa Ščedrinovim bude rasut iznad Rusije kako bi ostali u vječnosti zajedno, kako bi postali ruski vjetar, beskrajni oblaci, topla kiša, zelena trava i  lišće….

Knjige „Ja, Maja Plisecka“, „13 godina kasnije“, „Čitam život svoj“ kao  i knjiga Ščedrina „Autobiografski zapisi“  biće  čuvane u ruskom Državnom arhivu lijepih umjetnosti i u berlinskom arhivu. Budući da nemaju potomaka, Ščedrin i Masa su knjige, partiture, koreografije zavještali državi.

Urednik IP “Paideia” Petar Živadinović je istakao da  i ova knjiga ima veliku vrijednost jer pokazuje da velika umjetnica, uprkos izazovima, teškoćama, proganjanju, može pobijediti, na svom terenu, sve moćnike svijeta. Ništa oni ne mogu njenoj umjetnosti, ocijenio je Živadinović. S druge strane, istakao je, da su ti moćnici  imali strahopoštovanje prema umjetnosti. Smatrali su ako ništa drugo da ona ima strahovitu propagandnu vrijednost.

„Sovjeti su bili prvi u osvajanju kosmosa ali su smatrali da moraju da pokažu superiornost svog sistema tako što će imati najbolje  sportiste, balerine, naučnike. I imali su. Danas nije tako jer je skala vrijednosti potpuno poremećena“ kazao je Živadinović.

Primjer tih vrijednosti  svakako je i ono što je Maju zadržalo u SSSR-u uprkos svim teškoćama, i što je dostojno divljenja, a to su dvije velike ljubavi: Boljšoj teatar i njen suprug Rodion Šćerdin.

„Takvi umovi treba da usmeravaju naše živote, da u naše duše utisnu vrednosti kojima svi treba da težimo – a dostojno je svakog truda probuditi u čoveku želju da bude bolji, u deci osjećaj da vole da se igraju“ – bila je završna poruka Petra Živadinovića na sinoćnjoj promociji…

Program je vodila i čitala odlomke iz knjige Danijela Đokić. Snimke  Majinih nastupa, u baletima „Don Kihot“, Labudovo jezero“, „Karmen svita“  za promociju je priredio Voislav Vojo Bulatović.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags

Повезане Вијести

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Back to top button
Close